Njegova pesma

Ni ja nisam živeo bez ljubavi.
Imao sam mnoge dragane,
tek ja ih nisam birao,
nego kako je koju slučaj doneo.
Kad ih se sada, jedne po jedne, redom sećam,
i sam se čudim kakvih sve ima.
Mnoge su mi dugo pisale i nadale se,
ali su se konačno sve poudale,
videći bezizglednost moga života.
Samo jedna me je odmah ostavila,
jer je uvidela
da u ljubavi sve uzimam,
a što manje dajem.

Otkrivanje

Znajte da nisam onaj
što se u samrtnom liku
pred vašim očima krio.

Pod tim varljivim vidom
uvek sam samo bio
pesma velike sreće
koja huji i plavi, kao poplava zračna,
mora i kontinente.

Pod tim varljivim vidom
uvek sam, uvek bio
pesma velikog sna,
sna što kao sneg veje i zasipa i gasi
mora i kontinente.

Znajte da sam ja pesma
izvora nepresušnog.
Pesma velike bede,
gladi, bezrazložnog jada, koja oduvek puni
mora i kontinente.

Potonulo

Neki glas, miris neki i jedna lepa zvezda ne
mogu, noćas, da dignu iz moje dubine sve što je
bilo.
Ovo mora da su mi popucali svi konci, lepi
konci, tanani, što vezahu mene za moje Juče.
Ne drže konci. U dubini svojoj osećam tegobu
mrtvog Lane i žalost zaborava.
Od svih ružnih noći, ovo mi dođe noć, kad
zaboravih značenje svega.
Pa ipak mutno slutim, da sve to ima drage i tužne
veze sa onim, što je potonulo.

Pred portretom prekorna pogleda

Da,stara sliko,
Da,trebalo je to; ostati pri prvoj reči,
Ne odlaziti nikud,i sve što srce žudi
Tražiti u dubini svojoj i svoje zemlje,
Umesto u daljini nedokučivih,zlih priviđanja.
Trebalo je trpeti,čekati,bdeti nad usevom,
Čuvati narod,sirotinju,Bosnu.
I danas ne bi bilo ovako kako jeste:
Ruke prazne,savest nemirna,pogled izgubljen,duša žedna.
Jedno je sunce svuda,i voda i kamen i trava.
Jedno i nedostižno.
U jednom zrnu žita hleb je vaskolike zemlje,
U jednom zagrljaju sve žene celog sveta,
Divne ,i nedostižne.
Sve ostalo je varka prebujale svesti
O sopstvenom biću i lazna perspektiva.
Pustinje koju smo sažegli u duši.

Pismo nikome

Na visinama, gde je sveže
I svetlo i čisto i široko,
Borave moje misli, a ovde
Dole, gde ove reči pišem,
Okužen vazduh grudi steže,
Odmora nema budno oko.
Sputan živim i teško dišem,
Sve me je manje, sve sam niže,
Sve je mračnije i sve teže.
A u meni ko ranjen soko,
Melodija se jedna diže
O visinama, gde je sveže
I svetlo i čisto i široko.

To vam pišem da se zna, evo,
Da sam bedno umiruć pevo.

Psalam sumnje

Toga je jutra pjevala zlatna ptica u srcu mom:
Koje su tvoje molitve dječače?
A ja sam lezao nijem, bez pokreta, ko’ oni koji
Očekuju posljednji udarac.
I nijema bijehu moja usta, s pečatom zaboravljenih molitava;
Gdje je ruka koja me slama i drži krte konce moga života?
Ne,
Nema ruke koja me bije! Nema grijeha ni oproštenja!
Svjetlost kosmosa ja sam pio,
Tama kosmosa sad me slama.
Kosmos! – To je vreli glas tijela moga,
To krv moja šiba i šumi i struji.
Da, to su molitve. To je polumračni smisao:
Krv moja moli
Molitvama, koje su kao jutarnje magle
Kad se dižu bijele i nijeme put bezimenog velikog neba.
Neznani!
Tvoja je ruka na meni i tebe moli krv moja, koja kruži;
U polutami ćelije moje,
Ali kruži!
U beznadnosti života ovog,
Ali kruži!

Skerco u crnini

Ja mislim: kako to biva
Nama smrtnim ljudima na zemlji.
Nakon mnogo smiješnih i mučnih stvari
Pobusaju nam grob i zabilježe ga
Parčetom kamena.
Da pomognu tako kratkom i slabom pamćenju svome.

Gorke večernje misli.

Slušam nadamnom muklu notu:
Grude zemlje biju o drveni pokrov,
Grobar pjevucka i pljucka.
(Sad mu se lopata smače i nešto kucka
i psuje.)
Ta to on mene sahranjuje !
A kad bi gotov, odahnu otravši
Ruke o skute;
Sjede na humku
(Ko da nije dosta moga tereta)
Izvadi duhan iza pojasa,
I zapali.

Sabitova pesma

Kad bi žensko srce bilo milostivo,
Kao što kažu da je,
I kao što izgleda ponekad,
Ponekad,
Ne bi Sabit bio
Izgubljena suza, ludo bačen kamen,
Jadnik i siroče,
Kao što izgleda ponekad,
Ponekad.

Strofa

Ponavljam svoju staru jutarnju tvrdnju:
izraza nema -
Ovo su čulne linije duševnih puteva,
Tepanje kazuje bludnje (ah neravni redci!).
Za mene i za moje doba izraza nema:
Koraci uskom ćelijom, bez broja,
Dani u nizu, uplašenih očiju,
Razbješnjeli pak’o moga vremena, lom i
smak svega.
Pjesnici budućih vremena, mladići i djevojke
Idila koja dolazi, vaše će pjesme biti od
sjenki i zlata,
Rasuta i neznana – pjevana i zaboravljena
Istoga jutra – biće moja
Marburska strofa.

Sve više, sve bliže

Vidik se tanji, biva svetliji
I, od svetlosti, sve više – neproziran.
Sve brže i bliže dolazi trenutak
Kad neće više ni biti vidika,
Jer neće biti ni očiju
Koje ga gledaju.

Šetnja

A jutros su me izveli na sunce.
Jarboli nekog broda iza zida,
puni i dobri sunčani minuti,
i ništa više ne vidješe oči.
Al’ samo misô da tim istim suncem
blješte i tvoji obasjani puti -
i ko topljeno zlato očnjeg vida.
suza za suzom stade da se toči.
Zaklopih oči.
Mračna i vlažna, kad se vratih, bješe
ćelija moja, a stražar sa mačem
i licem onih koji nekog tješe -
mišljaše, jadan, da od sunca plačem.

Tragedija

U noći je gradu s bedema
žalobna truba zatrubila,
u noći su grijesi pjevali,
noć je svoje grijehe ljubila;

dušecima krv je planula,
noć je svoje grijehe ljubila
tad sve su zvijezde potamnjele:
junaka je žena ubila.

Uteha snova

Oni što robuju danju
Ni noću ne nalaze sna.

Ne seća se čovek
Onoga što bi hteo,
Nego kroz jezu ćelija
I noć,
Tamne makaze škripe
I sablasna odela kroje.

Od mog života ništa nije moje.
Nemir u kome drhtim
Jedino je što osta – neki sati tuku! –
A sve ostalo posta
Tek mala, stara priča
O jagnjetu i vuku.

Samo kad zora sviće
- ko zna procese tela ! –
Ko neko vrelo piće
Što zanosi i krepi,
Kratak san poteče, i zanos nerazumljiv:
Da su sva čuda i tajne bez imena i znaka,
Istine bez svedoka,
U meni sačuvane.

I još pokatkad, dok spavam,
Dodje dah dalekih mora,
Topla ćilima, voća,
I raskoši nepoznate.

Veo

Hladno zvezdano nebo,
zapenjeno more i severni vetar.

Sam ne znam pravo gde sam,
kuda bih, ni koga čekam
u ovoj noći.

Okrenut ledjima pučini, sporo odmičem
sve dalje u kopno.

Ali kad god se okrenem, vidim:
tamo, ivicom mora,
vitka i bela žena ide.
I stanem i gledam kako
njen veo vetar nosi.
Ne brzo, ne visoko,
ali sve dalje od mene.

Vera salutrix

Ni spasa ni sna, više, o spasenju !

Otkako se duboko, i tajno,
Rastah sa svim na svetu
Obožavam još samo brzinu i kretnju,
Jer tole želje i skraćuju daljinu,
I vode život svaki i stvar svaku
Kraju i ispunjenju.

Ne ostavlja me jeza od onog dana
Kada prvi put ugledah sebe,
Kako po tvrdim cestama zemlje,
Kao pobožan putnik Boga,
Tražim i jedino slavim
Smrt
Koja je
Mir, Vjera, Nevjesta, i uvir
Svakog sna o spasenju.

Visina

Rasplamsala zvezda daleko.
Dobra tišina. Sanjam
Hod plodnih snaga, čuvanih mudro,
Koje lete ko strele sa zlatnim, beskrajnim tragom,
I ne zna im se meta
I ne vidi početak.

Duboko ispod mene leži,
Ko smrskano, slepo u tami ogledalo,
Gorka taština kojom se hrani
Jad svagdašnjeg života.

Ja sam pošao beskrajnim, svetlim tragom.
Ja sam sam. I ja umirem.
Bez oproštaja se sa sveta odlazi.

Žeđ savršenstva

Što često žudimo s ovog sveta
hod i misli dići,
deleći tako ludim srcem
veliku božiju vasionu
na bolje i gore, -
to je s časovita nesavršenstva
i strašne žedji, duboke i svete.
Po toj žedji svi smo sveti, jednom zauvek,
čovek u svojim lutanjima
i stablo u želji za pravim rastom.
Jer, istina nas ko oganj ispunja,
ko oganj optače sve i svakog,
ko pravo ide i ko posrne.
A to nas varaju oko i duh naš
kad visoko dižemo ruke
u želji da budemo stegonoše,
u misli da smo svetlonosci.
Jer, ognjen okean kojim sve brodi,
koji sve prožima, ne vidi, na zna
sujetnu šumu naših ruku,
nit ko beleži, nit ima traga
nemiru naših dana kada
bolno žudimo s ovog sveta
hod i misli dići.

Most na Žepi (Prikaz )



U umetničkom delu Ive Andrića koje se sastoji od više književnih radova proze i poezije, pripovetke zauzimaju značajno mesto. Snagom svoje pesničke inspiracije i širokom pripovedačkom vizijom Ivo Andrić se u svojim pripovetkama često zaustavlja na motivima Bosne, zemlje u kojoj je proživeo detinjstvo. Njega inspirišu predanja i bolne sudbine ljudi iz stare Bosne, privlače ga sudbine stranaca i neimara.

Jedna od najlepših pripovedaka Ive Andrića je Most na Žepi. Njena lepota počinje da nas osvaja od prvih aluzija na život nesrećnog i melanholičnog vezira Jusufa do poslednjih stranica koje govore o mostu nad čudnom i opasnom rečicom Žepom. Pripovetka prati nastanak mosta, zadužbine vezira Jusufa. Ona ima svoj sopstveni časovnik i zapostavlja istorijsko računanje vremena. U njoj su dati životni isečci iz života glavnih likova čija se sudbina tesno prepliće sa gradnjom mosta na Žepi. Likovi se vide i preklapaju kroz prizmu izgradnje mosta.

U liku vezira Jusufa se odslikava nesklad između čoveka i života, refren prizemne svakodnevnice. On je veliki tragični stradalnik sa vizijom prošlosti koju nikako ne može da zaboravi. Sećanje na Bosnu i detinjstvo u njoj je bolno uklesano u njegovu sudbinu. Ono ga prati i obeležava njegov život strahom, tugom i usamljenošću. On se suočava sa ponorom zlih, različitih sila i željom da pomogne uvođenju reda i svom zavičaju.

Ivo Andrić otvara prozor i u život lika, Italijana neimara koji je lišen nesigurnosti i straha. On se uspešno nosi sa zahtevima života i ispunjava svoju ljudsku sudbinu. Oplođujući zemlju mostovima on ne doživljava život kao uzaludan. Selim Ciganin rečima običnog čoveka slika neimarev zanos. Za njega je to ponašanje čudno i zagonetno. Neimar ne oseća ni studen, ni glad, ni prizemne zahteve ljudske prirode dok stvara. Njegov zanos je beskrajan. Njega je pokosila bolest kada je izgrađen most, ali iza njega je ostalo njegovo delo da večno živi. I zato njegov život nije bio uzaludan.

Likovi vezira i neimara nestaju, a most, središnji lik boji celu pripovetku. Most je humana uspomena i nostalgija Jusufa. Most je delo ljudi u surovom, oporom i mračnom predelu. On je suprotnost rušilačkim silama koje čoveka ispunjavaju nesigurnošću i strahom. On je veliki kameni simbol čovekove žudnje da sve razdvojeno spoji i da sve rastavljeno sastavi. Svojom lepotom on nikako nije mogao da se priljubi uz divlji predeo, kao što i lik Jusufa nije mogao da se sredi i izmiri sa vremenom.

Pripovetka Most na Žepi Ive Andrića sadrži univerzalne vrednosti i istine. Ona ističe kao univerzalno i večno stalni čovekov napor da savlada snagu rušilačkih sila i nereda, da dovede u red i smisleno organizuje svet oko sebe i u sebi. Kroz nju se provlači večna istina da umetnost pobeđuje i samu smrt.

Izvor: Pero

Blaga i dobra mesecina,
Sto pada, ko` molitve matera nasih
Po grobovima zaboravljenih
Milostiva je uteha onih,
Koji nerado pod suncem hode.
Mesecina.
Kad prozme sivi i snuzdeni oblak
I on bude beo i lep,
Ko` latice divnoga cveta..
I sivi, snuzdeni oblak!
I licima usedelih devojaka
Daje lepotu zaboravljenih noci,
Mladosti snova i cveca
I ocima tuznim sjaj strasnih,
Divnih asikovanja.
Mesecina. Majka nevoljenih,
Sestrica onih koji se vole,
Ulazi u srca pacenika
I dize stare, suzne spomene,
Ko` svele ruze iz prasnih knjiga.

Svi koji mnogo stradaju
Ne vole obesno sunce.
Mesecina. Njena je molitva srebrena
Nad grobovima onih
Koji su zalosno umrli.
Ko` miris neznana cveca
Ona je bolesnim,
Ko` bledi prsti devojke
Miluje obraze samotnim,
Ko` ritam starih, starih pesama
Zvoni u srcu nesrecnih.

Blaga mesecina, sestrica ljubavi
Milosno zove sebi turobne.

40 GODINA OD SMRTI PISCA KOJI JE NAPISAO SVU BOSNU
 Nije imao dara da bude samo jedno. Tako je bio Jugoslaven




Autor: Miljenko Jergović

Ivo Andrić umro je u jedan sat po ponoći. Bio je četvrtak, 13. ožujka 1975, i bio je to kraj duge agonije koja je, bez nade u oporavak, potrajala od prosinca protekle godine. U službenim kalendarima Andrićeva smrt susrela se sa smrću Veljka Vlahovića, političara, narodnog heroja i revolucionara, koji je šest dana ranije umro u Ženevi. Beogradom se širila glasina, ružna i indiskretna, kakve su Andrića pratile cijeloga života, pa ga prate i svih ovih četrdeset godina koliko ga nema, kako je umro još u petak, istoga dana kad i Veljko Vlahović, ali su ga držali u hladnjaku mrtvačnice sve dok Jugoslavija nije oplakala i pokopala crnogorskog heroja. Ta je laž bila potrebna jer se osjećalo koliko bi Andriću bilo neugodno kada bi za nju znao. Mudrost je rulje da za svakim pošalje trač u kojemu se žrtva otiskuje i prepozaje kao lice mrtvaca u posmrtnoj maski.
Bio je prosinac 1944, Jugoslavija je još bila u ratu s Madžarskom, kad su na Dunavu naši presreli teretni brod koji je prevozio tabake knjiškog papira. Dragocjeni teret je zaplijenjen, a prije nego što je i dopremljen u Beograd već se raspravljalo za što će biti upotrijebljen. Prije nego što započne izgradnja socijalizma bilo je potrebno izdati Knjigu. Koju, to se još nije znalo. Marxov Kapital, Lenjina, Staljina, Ustav nove Jugoslavije... Marko Ristić, nestor srpskoga nadrealizma, Krležin prijatelj, pretekao je ratne komesare, njemu je na kraju dopao sav madžarski papir. Na tom je papiru u ožujku 1945. tiskana “Na Drini ćuprija”, prvo izdanje jednoga od tri Andrićeva romana napisana u okupiranom Beogradu. Ristić je bio i Andrićev prijatelj, premda ih je dijelio sav ponor nadrealizma.

Život deputata u Bosni

Tokom ljeta i jeseni 1945. u Sarajevu i Beogradu objavljeni su “Travnička hronika” i “Gospođica”. Ivo Andrić u to vrijeme već živi u sarajevskom hotelu Evropa kao bosanskohercegovački narodni deputat. Ulaz u hotel stotinjak je koraka od stare Andrića kuće, koja se nalazi ispred Bučukovog antikvarijata. Godinama kasnije kuća će biti srušena da bi u ulici bilo više svjetla. Njega nije briga. Uvijek se trudio da za sobom zamete sve privatne tragove, naročito one koji su se ticali obiteljskog porijekla. Ali ta kuća, koje odavno nema i čije je prazno mjesto Miroslav Karaulac snimio u jednoj od epizoda sjajne dokumentarne serije o Andriću (režirao Goran Marković, koji se upravo bio vratio iz Praga, s akademije), bila je poprište nenapisane sage o Pamukovićima, čiji se torzo da nagovijestiti iz nekoliko pripovijetki. To je jedna od njegovih nedovršenih ili nenapisanih knjiga. Najdalje je otišao s romanom o posljednjim desetljećima turskoga Sarajeva, tom svojevrsnom “Sarajevskom hronikom”, koju su nakon njegove smrti urednici konstruirali i objavili pod naslovom "Omer paša Latas".
Postoje tematski i stilski motivi i razlozi za te nikada ostvarene knjige. Andrić se još od mladih dana i od pripovijetke “Put Alije Đerzeleza” spremao za roman o Sarajevu, i u tim mu je pripremama minuo život. Od nekih je doba, možda i pod utjecajem Thomasa Manna, započinjao roman o katoličkoj sarajevskoj porodici Pamukovića. Govorio je kako bi napisao, samo kad bi bilo vremena i snage, roman o Ali paši Rizvanbegoviću, ali ta se knjiga ne naslućuje, osim što Ali pašu srećemo u epizodi “Omera paše Latasa”.

Pisati kao netko drugi

Razlozi stila ponešto su mutniji. Pišući “Kuću na osami”, kao i neke druge, izdvojene pripovijetke, pokušavao je biti drukčiji pisac: zasanjan, razmaštan, oslobođen potrebe za dokumentarnom vjerodostojnošću, razigran u konstruiranju i dekonstruiranju priče. Jesu li mu smetali prigovori, ako ih je uopće čuo, da je tradicionalan, starinski pripovjedač, realist na prijelazu vjekova? To je malo vjerojatno. Osim što takve primjedbe nisu izgovarali, a još manje ih zapisivali, ozbiljni čitatelji i književni kritičari, one za Andrićeva života nisu odjekivale javnim prostorom. Ali on je, ipak, žudio da bude drukčiji, da piše kao što su pisali oni europski pisci koje je cijenio.
Bosna je bila njegovo tematsko polje. O tome su ispisane mnoge rečenice, čija sentimentalnost zasmeta svakome tko bi da o tome nešto kaže. Zato je, možda, najbolje tako: Bosna je bila Andrićevo tematsko polje. Bio je pisac “cijele Bosne”, koji nije bio određen njenim nacionalnim i vjerskim partikularitetima. Je li takav bio zato što je po svome trajnom uvjerenju bio Jugoslaven, i što je do kraja života odbijao partikularizirati svoju pripadnost, ili su njegova politička uvjerenja, dijelom, posljedica njegova osjećaja i interesa za “cijelom Bosnom”, ili jedno s drugim nema nikakve veze?


......

Svoj jezik Ivo Andrić nazivao je srpskohrvatskim imenom, te bi ga se tako i danas trebalo zvati. Nije on veći dio svoga vijeka pisao srpskim, a samo je rane radove napisao na hrvatskom, kao što se danas voli reći, nego je otpočetka pisao - srpskohrvatskim. Osim imena, takav je bio i njegov doživljaj jezika: pripadale su mu sve riječi, cjelokupni leksik, bez obzira na zemljopisno-jezično, kulturološko ili nacionalno porijeklo. I u pitanjima jezika, kao i oko nacionalnog samoodređenja, Ivo Andrić bio je vrlo dosljedan i nedvosmislen. U vjerskom smislu do 1942. pisao se kao katolik, da bi se onda u nekakvom internom popisu stanovništva u Nedićevoj Srbiji izjasnio da je “bez vere”. Svjedoci tvrde da je to učinio iz protesta zbog zločina nad Srbima u NDH, te zbog odnosa Katoličke crkve prema ustašama i njihovom djelovanju. Pedesetih godina postaje član Saveza komunista Jugoslavije, ali ne i borbeni ateist. Osim što je odavno minulo doba njegove borbenosti, on ateistom nije ni bio. Bio je vjernik bez vjere.
Andrićeve građanske okolnosti su za njegova života bile predmet beskrajnih ogovaranja. Nakon Andrićeve smrti predmetom ogovaranja postala je i njegova književnost. Tako postoji trač o pripovijetki “Pismo iz 1920.” koji govori da je Bosna zemlja vajkadašnje mržnje. Ili kolosalni trač, koji se već pomalo ugradio u konstituciju bošnjačkoga nacionalnog identiteta, o Andriću kao “mrzitelju Bosne” i “mrzitelju muslimana”, koji u svojim romanima i pripovijetkama “dehumanizira muslimanske likove”. Četrdeset godina nakon njegove smrti Andrića se ogovara po tabloidima, u zabavnim televizijskim emisijama i na simpozijima društava pisaca. I kako to već išće ovaj naš najrašireniji usmeni žanr, trač raste od usta do usta, balon se napuhava, ali nikako da pukne. Trač o Andriću najveći je trač južnoslavenskih društava uz, možda, onaj da Tito nije bio Hrvat, nego je bio Rus, ali taj trač je sitan, gotovo i nedostojan objekta ogovaranja, i tiče se samo urođeničkog zazora pred strancima, dok je trač o Andriću, doista, kolosalan, i tiče se njegova književnog djela i životopisa, svega što je u životu bio i svega što u životu nije bio.

Trač kao posmrtno slovo

Trač je žanrovski vrlo stroga forma. Kao u pravom pornografskom filmu tu se mora vidjeti baš sve, pa i ono što po prirodi stvari i shodno tački očišta čovjeku mora ostati nevidljivo. Oko trača nije ljudsko oko, oko je trača svevideće. Tako je i moglo proniknuti u tajnu Andrićeve književne i kulturne pripadnosti. Naravno, tajna ne postoji, jer Andrić je, rekli smo, bio jugoslavenski pisac, srpskohrvatskog jezika, rođenjem, porijeklom i književnim interesom iz Bosne. Ali kako Jugoslavije više nema, a nema, kažu, ni jezika srpskohrvatskog, tako bi Andrić u ostavinskoj raspravi nekome trebao pripasti. Zašto bi trebao? Pa ako su mrtvi i on i Jugoslavija, zar ne bi bilo prirodno da mrtvo mrtvome i pripadne. Knjige ionako pripadaju samo kulturi onih koji knjige čitaju.
Danas, 2015. Ivo Andrić nije, niti može biti, hrvatski pisac, koliko god ga neki ovdašnji zazivaju kao dio zajedničke, i hrvatske, i srpske, i bosanskohercegovačke kulturne i književne baštine. Bilo bi zanimljivo da nam kažu koga još, osim Andrića, smatraju dijelom te i takve, zajedničke, baštine. Možda stariju dubrovačku književnost ili braću Iva i Luja, Vojnoviće? Nije, valjda, Ivo Andrić jedina zajednička baština Srba i Hrvata?

Čiji Andrić nije?

Ivo Andrić ne ostaje izvan hrvatske književnosti zato što se jednom davno, bit će to 1919, osjetio protjeranim iz Zagreba. Nije toliko važno ni to što je i 1941, i 1971, i 1991. bio izdajnik, neprijatelj i srbokatolik, kakvim ga je lijepo 1971. opisivao Šime Đodan. Izvan hrvatske književnosti najmanje se našao zbog refleksa jata, i činjenice što je preuzeo lijepu srpsku ekavicu kao svoj pretežni, premda ne i isključivi književni izraz. Na Andrićevu književno-kulturnu pripadnost nisu mogla utjecati ni njegova građanska opredjeljivanja, ni to kojom se nacionalnošću upisao u svoju radnu, vojnu, planinarsku knjižicu...
Ivo Andrić danas nije hrvatski pisac, ali to nije u vezi ni s jednom njegovom odlukom ili opredjeljenjem. Isto tako, on je mogao biti i hrvatski pisac, opet bez obzira na svoje odluke i opredjeljenja. Njegovo (ne)pripadanje hrvatskoj književnosti tiče se oblika i okvira samoodređenja te književnosti mnogo više nego samog Andrića.
On je pisac “cijele Bosne”, tvrdnja je koju su od Ivana Lovrenovića prihvatili čak i oni koji na Andrićevom pretpostavljenom hrvatstvu zasnivaju svoj interes za njegovim književnim djelom, ali kako da Andrić bude hrvatski pisac ako hrvatska književnost svojom ne doživljava “cijelu Bosnu”? Kulturno-književna pripadnost nekoga pisca određena je, prije svega drugog, piscima na koje se poziva, kojima se utječe i s kojima predstavlja svojevrsnu zajednicu. Pisci koje Ivo Andrić smatra svojima, koje baštini i od kojih uzima, redom su ovi: Petar Kočić, Simo Matavulj, Svetozar Ćorović, Janko Veselinović... Nije baš nikakav problem što nijedan od Andrićevih uzora, osim Matoša, kojem duguje ton svoga adolescentskog pjesništva, nije Hrvat, nego je problem što hrvatska književnost, na način na koji je definiraju njeni prvaci i politički komesari, o Kočiću, Matavulju, Ćoroviću i Veselinoviću zna onoliko koliko svojim studentima na kolegiju srpske književnosti stigne ispredavati profesor Dušan Marinković. Način na koji je unutar hrvatske književnosti postavljena granica identiteta i književnih interesa odredio je pripadnost Andrićeva književnog djela. Parafrazirajmo cijenjenoga, velikog profesora Stanka Lasića: Andrić je nama bugarski pisac.

Povijest propuha u Bosni

Ili je, ipak, malo više od toga. Naime, u posljednjih dvadeset i pet godina bosanskohercegovački su Hrvati, pisci i književni historičari, oni u Mostaru, koliko i oni u Sarajevu, Ivu Andrića dosljedno tumačili iz vlastitoga identitarnog ključa, a da im, pritom, Andrićevi uzori već ni po logici zavičajnosti nisu mogli biti strani. Tako su postupali i lijevi, i desni, svi, i bez obzira na politička opredjeljenja, pa i na stav o Bosni i njenom kulturnom identitetu. Preko njih, bosanskohercegovačkih Hrvata, Ivo Andrić danas ulazi u svekoliku hrvatsku kulturu, kao neka vrsta folklorne specifičnosti. Kao što ni gusle ili lijerica ne pripadaju Hrvatu iz Međimurja, iako su dio hrvatskoga folklornog identiteta, tako ni Ivo Andrić ne pripada svim Hrvatima. Možda bi ga trebali predavati na Međunarodnoj smotri folklora, svakoga ljeta na Jelačić placu?
Bosna je zemlja propuha, zemlja promaje. Strah od propuha najveći je od svih naših strahova. Pomalo se to proširilo i na okolne zemlje, tako da i u Zagrebu usred ljeta netko zatvara sve prozore na tramvaju. U subotu, 29. rujna 1973, u razgovoru s Ljubom Jandrićem ovako o tome kaže Ivo Andrić: “Moj tetak je tvrdio da se pre Švaba nije u Bosni ni znalo za promaju!” Andrić je pisac onih koji osjete što se sve iz ove rečenice u moguću priču širi.

jutarnji.hr

....

"...Pocetkom novembra meseca stigli su u Sarajevo knez Bogdan Zimonjic sa još cetiri glavara iz istocne Hercegovine. Ova petorica bila su pred cetom koja je razbila Alipašinog kavazbašu Pivodica na Zijevnju, pošto su prvo odbili poziv da mu se pridruže i krenu protiv Omerpašine vojske. Sad ih je serasker pozvao da im zahvali na lojalnom držanju i da im da uputstva za dalje upravljanje i održavanje mira i reda. Ali Omerpaša je imao još jedan, mnogo važniji razlog da licno vidi ove ljude i razgovara sa njima. On je znao da ce, u ovom uništavanju svih žarišta otpora i nemira, posle Bosne vrlo verovatno doci na red Crna Gora, a da ce svakako njemu biti poveren taj zadatak. I on se u najvecoj tajnosti spremao na to. A za takav pohod na Crnu Goru njemu je važno da na hercegovacko-crnogorskij granici vlada mir i da tu ima medu Srbima nekoliko uglednijih ljudi na koje bi se bar donekle moglo osloniti. Zato je racunao da obecanjima i darovima veže nekog od ovih knezova (po mogucnosti samog Zimonjica) za sebe, da ga ispita o stanju na granici i da vidi do koje mere bi mogao ubuduce racunati sa njegovom pomoci.

Omerpaša je najpre primio kneza Bogdana samog kao glavnog i najuglednijeg od njih, dok su ostali zadržani dole u velikoj adutantskoj sobi. Pod teškim i visokim Zimonjicem škripale su i jecale drvene stepenice dok su ga izvodili gore na sprat u veliku sobu za prijeme. Kad se našao pred Omerpašom u toj svetloj, zastrtoj prostoriji, u kojoj je vedar novembarski dan ulazio na sve prozore, knez je malo zastao, kao planinac na proplanku i cistini, trepnuo ocima i lako zabacio glavu, da bi jasnije video oko sebe i bolje se snašao. Omer ga je pustio jedan trenutak tako, a onda mu je srdacno i jednostavno ponudio da sedne.

-Ovde, pored mene.

(Kad bi ovako nasamo govorio sa uticajnim ljudima iz naroda, Omer je podešavao narocit ton i narocitu boju glasa. On je taj ton i taj glas vadio negde iz duboko zatrpanih secanja na razgovore Licana i Bosanaca koje je slušao u detinjstvu po sajmovima. Bio je uveren da je, govoreci tako „rodacki“, neodoljiv i sposoban da gane i pridobije svakog. Ali, u tom je bio žrtva samoobmane i precenjivanja samog sebe, kao što cesto bivaju ljudi koji, zbog izuzetno velikih uspeha u životu imaju suviše poverenja u svoju snagu i svoju pamet, a premalo poštovanja za tudu. Trudeci se da govori prisno, neposredno i grubo narodski, on je zaboravljao koliko su ga mnoge godine i veliki uspon u Carigradu udaljili od naroda, kome nikad nije ni bio posve blizak. Samouveren i siguran u sebe, on nije mogao da oseti kako mu ispod izveštacenog govora i ponašanja izbija lažna nota koju može da primeti i oseti svak osim njega, i koja ima tacno obrnuto dejstvo. Tako se on, bar u ovom slucaju, odavao upravo onim cim je mislio da zavede i prevari drugog.)

-Ovde, pored mene!..."


Ivo Andric - Omerpaša Latas